Sanjam proslost,
sminkam sadasnjost,
izgubljen u sredini,
zivim u magli, negde u seni.
Trazim gumicu da sve izbrisem,
ne mogu da je nadjem, pa zato pisem,
trazim vazduh jer ne mogu da disem,
padam svakom recju koju napisem,
padam u rascep, trazim utehu, trazim
bilo sta, ali nista ne nalazim.
I svaki dan kao san,
svaki dan isti dan,
ustajem trazim, i opet padam,
i tako u krug, al ne prestajem da se nadam.
Al kad shvatis, da sve je krug
i da svaki dan vrtis se, put je dug
onda sta ti preostaje?
Nista nego da stanes, i da kazes dosta je!
Jednom kraj mora biti,
samo treba stati,
iz kruga izaci,
novi put naci.
Svaki dan borba, sve do poslednje stanice
do kraja, do poslednje granice...
Аутор је уклонио коментар.
ОдговориИзбриши